Kad političari zapjevaju

Uvaženi zastupnik referirao se na izjavu svoga stranačkog i saborskog kolege Josipa Dabre koji je, drčno i uvrijeđeno, nakon što je došao na udar kritika zbog pjevanja pjesme u kojoj se spominje ustaški poglavnik Ante Pavelić, izjavio da će snimiti album domoljubnih pjesama za sve svoje fanove.

Nikada politička scena u Hrvatskoj nije bila bliža onoj estradnoj. U najgorem smislu te riječi.

Političari ili populitičari?

Izjave ove dvojice istaknutih članova stranke koja participira u vlasti i u Vladi - u kojoj je svojedobno kao ministar bio i sam Josip Dabro, ovih dana visoko kotiraju na medijskim top-listama, ali skroz nisko na ljestvicama političke kulture. Ozbiljan i sramotan ispad državnog dužnosnika koji pjeva o ustaškom vođi rezultirao je krizom unutar vladajuće koalicije. No ta će kriza, kao i prijašnje, okončati kompromisom i povlačenjem na početne položaje. Puno dublju krizu, a s njom i veću štetu, taj će čin izazvati u javnom i političkom prostoru, sada već posve estradiziranom. Tamo se, kao na seoskoj svadbi pred jutro, galami i pjeva iz petnih žila, razuzdano i bez tonaliteta.

Naši političari silno vole pjevati. Zbog te sklonosti koja im izvorno nije u opisu posla valjalo bi razmisliti o jezičnoj preinaci imenice političari u - populitičari. Em su time populisti em si utvaraju da su pop zvijezde.

Neslušljiv antitalent šou

U devedesetima su političari bili ozbiljniji i uštogljeniji. Možda i zato što nije bilo društvenih mreža da dopru do svekolikog građanstva i ugnjetavaju tiktoksičnim eskapadama kao ovi sada. Ako bi se onomad i zapjevalo, bilo je to nekakako svečano i komorno. Istinabog, stranke su imale svoje pjevače. HDZ Đanija Maršana ("Bože čuvaj Hrvatsku"), Dražena Žanka ("Od stoljeća sedmog") i druge. HSP je imao Thompsona, a na isteku devedesetih SDP i HSLS krenuli su u rušenje HDZ-a uz glazbenu podršku Gibonnija i Gorana Bareta.

Onda je u 2000-ima, usporedo s pojavom amaterskih pjevačkih natjecanja, talentšouova, živnuo pjevački nerv ovdašnjih političara i do danas se pretvorio u neslušljiv antitalent šou. Najednom su (skoro) svi zapjevali. I oni s ponešto i oni bez imalo sluha. Gdjegod bi vidjeli pozornicu i priliku, zapjevali bi računajući da im se to pribrfaja na konto rejtinga. A i nekako je to bio najjednostavniji način komunikacije s narodom, naročito kad je pjesma domoljubna ili navijačka.

Povrh svega, pjesma je postala važno sredstvo političke identifikacije. Ako smo se u išta mogli uvjeriti unatrag godinu dana, onda je to bilo to - da se politički legitimiraš i pozicioniraš pjesmom koju slušaš ili zabranjuješ. Politička scena podijelila se po glazbenom ključu Thompsonove 'Bojne Čavoglave'.

Počelo je dvijetisućitih...

Kada su tih ranih dvijetisućitih političari na pozornicama svojih stranačkih skupova stali uz unajmljene pjevače nije se moglo ni slutiti da će voditi k tomu da se jednoga dana jedan državni dužnosnik, koji je čak bio i ministar, diči i kočoperi kiticom o Paveliću.

Dug je bio taj put duž kojeg su odzvanjale pjesme iz političkih grla. Jedva se dâ naći iole važniji političara u zadnjih dvadesetak godina koji negdje nije zapjevao.

Sjetimo se kako su Vesna Pusić i Radimir Čačić na konvenciji HNS-a 2007. godine grozno falšali pjevajući 'Moju domovinu'. Ili kada se iste godine, na izvještajnom Saboru HDZ-a Ivo Sanader popeo na binu kako bi s klapom Intrade otpjevao 'Kroacijo iz duše te ljubim' sa stihom koji mu je tada došao kao urok za ono što će ga kasnije snaći kada se nađe u zatvoru: "Nek' ti kušin bude stina...".

Istu je pjesmu gotovo u transu - ima snimka na YouTubeu - otpjevao danas blagopočivajući Milan Bandić na predizbornom skupu uoči drugog kruga predsjedničkih izbora 2009. koje je izgubio od Ive Josipovića, prvog predsjednika-glazbenika kojeg smo imali, doduše komornog, ne estradnog.

Predsjednici, premijeri, gradonačelnici... pjevaju svi

Kolinda Grabar Kitarović, koja je pet godina kasnije pobijedila Josipovića na predsjedničkim izborima, njegovala je imidž predsjednice-navijačice pa ne čudi što je viralnom postala snimka njenog svojedobnog gostovanja na nekom radiju tijekom kojega je u eteru otpjevala "Srce vatreno" - jednu od tisuću i jedne domaće navijačke himne. Drugu od tisuću i jedne, "Igraj moja Hrvatska" u više navrata na skupovima HDZ-a i u društvu najbližih suradnika - svi pritom plješćući rukama - pjevao i aktualni premijer Andrej Plenković.

Leži na Mreži i snimka na kojoj aktualni predsjednik Zoran Milanović u Glavicama kod Sinja odakle vuče korijenje, na nekom rodbinskom slavlju uzdignutih ruku dionizijski pjeva "Večeras je naša fešta...".

Udariti pjesmom u najtanje emotivne žice okupljenog puka znao je i bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum. Ima ta snimka s predizbornog skupa na splitskoj Rivi 2017. godine gdje je iz sveg glasa i to, treba priznati, prilično dobro otpjevao "Ako me ostaviš" Miše Kovača.

A sadašnji zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, nakon što je s desnicom zaratio oko Thompsona, pa i s njim samim, nedavno se, tobože sponatno, na svečanoj obljetnici kazališta Komedija pridružio pjevaču Đaniju Stipaničevu pa s njim zapjevao "To je tvoja zemlja" Vice Vukova. Vjerojatno ne jer mu se baš silno pripjevalo, nego da naspram prozivki kako nije domoljub time deklarira da jest, ali vicevukovljevskog, a ne thomsponovskog tipa.

Pjeva se na sve strane

Približavajući se kraju teksta kakav se obično zaokruži vraćanjem na početak, podsjetimo i na one s ljevice koji su zapjevali u sličnom tonalitetu kao i Dabro.

Ivici Puljku, dok je bio lider lijevoliberalnog Centra i gradonačelnik Splita, odnekud je izmigoljila snimka s jedne svadbe iz 1994. na kojoj je u svojstvu vjenčanog kuma, skupa s mladoženjom, pjevao ustašku budnicu "Spustila se gusta magla" u kojoj se spominje "hrabra vojska poglavnikova". Naravno, ogradio se od te epizode s nekoliko redova isprika: da je bilo davno, da je bio nepromišljen, da mu je žao, da se duboko srami...

No čuveniji je bio nastup SDP-ovog Peđe Grbina u jednom pulskom kafiću s vjerojatno najpoznatijom izvedbom 'Bojne Čavoglave' nakon one originalne. I on se poslije opravdavao rekavši da je te večeri "previše zavirio u čašicu", da je bio "pijana budala" i da Thompsona inače ne sluša.

Sve u svemu, pjevanje je neodvojiv dio promidžbenih aktivnosti domaćih političara, a pjesme su sve ubojitije sredstvo političkog djelovanja koje, eto, mogu uzdrmati i Vladu.

Pjeva se na sve strane. Samo da se ne zapuca.